Hibridni sustav videonadzora: Ono najbolje iz oba svijeta
Cijeli koncept ovoga sustava pojavljuje
se unatrag nekoliko godina.
Koncepcija se pojavila usporedo s pojavom
prvih megapikselnih kamera i to s
nekoliko ciljeva: kako bi se osiguralo funkcioniranje
postojeće infrastrukture, kako
bi se anulirala potreba da se instaliraju IP
kamere na manje zahtjevnim mjestima i
ujedno osigura pokrivenost cijelog prostora,
a da se pritom istodobno, na bitnim
mjestima, osigura mogućnost što
boljeg prepoznavanja osoba iskorištavanjem
većih rezolucija IP kamera.
Hibridni sustav namijenjen je
video-nadzoru i zaštitarskoj
djelatnosti jer objedinjuje
najbolje iz svijeta klasičnog
CCTV-ja i svijeta IP videonadzora,
te ima veliku primjenu kod svih
sustava s više dijelova jer ih
spaja u jedinstvenu cjelinu
Hibridna struktura funkcioniranja i arhitekture
počela se pojavljivati na SP-u u Njemačkoj
2006. godine, što zbog straha od
terorizma, a što zbog klasičnih problema s
navijačima. Potpuni potencijal hibridnog
sustava iskorišten je tijekom Olimpijskih
igara u Pekingu 2008. gdje su organizatori
postavili još veći zahtjev za osiguravanjem
centralizirane platforme za nad gledanje svih sportskih borilišta i objekata,
ali i cjelokupnog okolnog prostora
sve do udaljenosti od desetak kilometara
uokolo. A u nadzornom središtu koristile
su se klijentske aplikacije u suradnji
s matrix-sustavom koji se izravno ugrađivao
u klijentska računala, što je zatim
- u slučaju alarma - omogućavalo pregled
na velikim videozidovima.
Dva tipa sustava
Postoje dva tipa sustava:
1. Jednostavan sustav sastoji se samo od
računala s karticom za primanje analognih
kamera te s mogućnošću primanja
i IP kamera. Taj je tip sustava prilično
jednostavan, no ima dosta ograničenja,
a ponajviše je limitiran brojem kamera
koje je moguće spojiti. U idealnim
uvjetima mogu se spojiti do 64 kamere,
tako da se u računalo ugrade četiri kartice
od kojih svaka prima po 16 kanala,
odnosno do 32 IP kamere. Ovakav
sustav ima velike hardverske zahtjeve
te nema prevelike mogućnosti osiguravanja
redunancije cijelog sustava
ako dođe do kvara jer su sve funkcije
"skupljene" na jednom uređaju. Zato
u sustavima kod kojih je nužna visoka
redunancija treba osigurati dva računala
istih konfi guracija. Ne zavarajmo
se kakva je stabilnost takvog sustava jer
se oslanja na serversku platformu kojoj
hardver sam po sebi dopušta redunantno
napajanje komponenti predviđenih
za rad te mogućnost rada cijelog sustava čak i pri zamjeni komponenti
koje nakon nekoliko godina mogu
otkazati zbog "potrošenosti" - HDD,
ventilatori, napajanja... Sve te komponente
mogu se zamijeniti bez prekida
rada cijelog sustava.
2. Složeni sustav po arhitekturi se sastoji
od više dijelova koji jamče puno lakše
spajanje različitih uređaja u jednu cjelinu
te nadzor sa željenog broja lokacija.
Nadalje, takav sustav ne iziskuje toliko
velika početna ulaganja te se može
iskoristiti postojeća IT infrastruktura
(mreže, serveri…)
Složeni sustav sastoji se od četiri dijela:
a) NVR (Network Video Recorder aplikativnog
dijela koji služi za snimanje
sadržaja i arhiviranje snimljenih zapisa;
moguće je kontinuirano snimanje
ili snimanje "na pokret")
b) Stream Media server – server koja služi
za distribuciju video-sadržaja s uređaja
na NVR radi smanjenja protoka
podataka unutar sustava i rasterećenja
mrežnih resursa
c) uređaji - svi uređaji s kojih se dobiva
video-sadržaj DVR, video-server,
IP kamere… Svaki se uređaj ponaša
kao video-server s određenim brojem
video-kanala. Ako je riječ o IP kameri,
ima jedan video kanal (svaki se kanal
sastoji od više streamova: glavnog koji
služi za snimanje i distribuciju unutar
lokalne mreže - visoke kvalitete i velike
brzine osvježavanja, i sub streama
putem kojeg se slika prenosi na daljinske lokacije gdje je ograničenje propusnost
mreže pa su zato smanjene rezolucija
i kvaliteta), a ako je to DVR onda
ima do 32 video-kanala, pri čemu svi
uređaji imaju jednaku arhitekturu i
sučelje
d) klijent
Cijeli se sustav "okreće" oko klijenta kroz
klijentsku aplikaciju, sva konfi guracija
postavki uređaja, pregled trenutnog stanja,
pregled alarma i praćenje stanja uređaja
vrše se kroz klijentsku aplikaciju.
Velik potencijal video-dojavnog
centra
Hibridna struktura
funkcioniranja i arhitekture
pojavila se na nogometnom SP-u
u Njemačkoj 2006., no potpuni
je potencijal sustava iskorišten
tek 2008. na OI u Pekingu.
Sustav funkcionira na sljedeći način: Na
klijentskoj aplikaciji koja služi za nadzor,
menadžment i alarmiranje definiramo
parametar za svaki uređaj od svih postavki
uređaja, vremena snimanja, brzine snimanja,
lokacije snimanja, parametara
pokreta pa do lokacije na
kojoj će se snimati videosadržaj
i media server.
Ti parametri ostaju
defi nirani na uređaju
tako da cijeli
sustav funkcionira
bez obzira
je li je klijentska
aplikacija uključena
ili ne. Nakon
toga svaki uređaj
nastavlja funkcionirati
neovisno te šalje
video-sadržaj konstantno
ako je defi nirano konstantno
snimanje ili prilikom pokreta, te
ih šalje na NVR. On se brine o defi niranju
prostora na kojem će se zapisi snimati i
o svim ostalim operacijama u svezi toga.
Kad korisnik želi napraviti pregled trenutnog
stanja, zahtjev se šalje na mediaserver
koji zatim redirektira taj sadržaj
prema klijentu. Isto tako, ako klijent želi
pregledati snimljene podatke, zahtjev se
šalje media-serveru koji se zatim spaja
na NVR kako bi omogućio reprodukciju
spremljenog sadržaja. Klijentski sustav
podržava snimanje i alarmiranje neovisno
o NVR-u.
Cijeli je hibridni sustav poglavito namijenjen
video-nadzoru i zaštitarskoj djelatnosti
budući da objedinjuje najbolje iz
oba svijeta - klasičnog CCTV-ja i IP videonadzora.
Hibridni sustav ima vrlo veliku
primjenu kod svih sustava sastavljenih od
više dijelova jer ih spaja u jednu cjelinu.
A u tom nam je slučaju svaki
uređaj dostupan na jednome
mjestu i svi se uređaji
mogu nadgledati s
jedne, središnje lokacije,
no dostupne su
i udaljene lokacije
- bilo putem VPNa
između lokacija
bilo putem ADSLa.
Tu je i mogućnost
da se kroz isti
taj sustav mogu slati
i glasovne objave u
slučaju kad se štite neka
važna mjesta, a zaštitar se ne nalazi na mjestu kamere, nego izravno
putem sustava, šalje obavijest da je
osoba u zabranjenom prostoru. Moguće
je obavljati i dvosmjernu glasovnu
komunikaciju.
Još je veći potencijal cijeloga sustava
moguć ako čitav taj nadzorni sustav koristimo
u kompletu s alarmnim dojavnim
centrom jer time dobivamo potpun uvid
u sustav koji je pod zaštitom, a s današnjom
mrežnom strukturom i dostupnošću
Interneta na svakoj lokaciji možemo
pratiti i štititi objekte koji su na suprotnom
kraju svijeta. Nadalje, kroz sustav
možemo pratiti stanje na svakoj kameri
i DVR-u te vidjeti je li uređaj spojen
ili ga je netko odspojio s mreže. Moguće
je kroz sustav dobiti i dojavu, čak i
ako se ne prenosi video-signal, u slučaju
ako neka lokacija ima pristup Internetu
s vrlo malom brzinom. Dojavni centar u
trenutku aktiviranja alarma može odmah
provjeriti stanje na lokaciji i otkriti je li
alarm lažan, ili ne, te putem razglasa otjerati
uljeza ako zna da ne može reagirati
na vrijeme. Kroz sustav je moguće cijelo
vrijeme pratiti situaciju, dobivati signalizaciju
u slučaju alarma, pokreta, odspajanja
kamere, gašenja uređaja...
Tekst je preuzet iz časopisa Zaštita
Boris Belošević, Zaštita, broj 7, studeni 2009.
